Kroz čitavu ljudsku povijest, zlatni presjek privlačio je pažnju filozofa, matematičara, umjetnika i arhitekata. Definiran je od strane Fibonaccija u 13. stoljeću i zasniva se na diobi cjeline na dva dijela s odnosom A:B=B:C. Cajzing je tezu o zlatnom presjeku kao metafizičkom, kozmičkom, božanskom zakonu ili pojavi učinio važećom.

U prirodi, zlatni presjek se ogleda u nizovima ponavljajućih elemenata, u čovjeku je ugrađen u proporcije tijela i lica, u ritmu ljudskog srca, čak i u strukturi DNK spirale. U umjetnosti predstavlja savršenu ljepotu, a u arhitekturi ga vidimo u Keopsovoj piramidi, Partenonu, gotici i drugdje. Suvremenim proučavanjem Fibonačijevog niza i zlatnog presjeka utvrđeno je da ovaj princip regulira odnose u svijetu koji nas okružuje.

Ako možemo zamisliti skladan, idealan odnos primjenjiv na sve forme, tada Božanski odnos nije ništa drugo do skladan odnos između JA i TI, pojedinca i grupe, grupe i više strukture, viših struktura i cijelog svijeta. Svaki od ovih odnosa ima savršenu, božju proporciju, što znači da savršen odnos postoji u svemu, samo ga trebamo znati vidjeti.