Sistemske (strukturne) konstelacije predstavljaju vrlo učinkovitu tehniku, fenomenološku u svojoj biti, koja omogućava brzo dobivanje uvida u problem ili pitanje, bilo da je riječ o osobnim, profesionalnim ili organizacijskim pitanjima. Ova metoda je izvrsna kada se čini da smo učinili “sve što smo znali i umjeli”, a promjena ili rješenje ipak izostaje. Na djelu su skrivene sistemske dinamike koje, budući su nam nevidljive, ne možemo ni riješiti.

Prvi korak u radu sa sistemskim konstelacijama je eksternizacija unutarnje slike/stanja problema, čime postaje vidljiv. Taj prvi korak mapira “ovdje i sada”. Zatim, kroz procesni rad i intervencije, dolazi se do nove optimalne slike. Kroz ovaj proces klijent dobiva informacije o koracima, resursima i rješenjima za svoj problem koje može primijeniti. Klijent, kao promatrač tijekom sistemskih konstelacija, zaštićen je od ponovnog direktnog proživljavanja problematične situacije i može “izvana”, zajedno s voditeljem konstelacija, usmjeravati rad prema rješenju. Važno je naglasiti da voditelj konstelacija može raditi i skriveno, s minimalnim uvidom u problem klijenta, a da cilj/namjera klijenta s kojom postavlja konstelacije bude ostvaren.

Za optimalne rezultate važno je njegovati unutarnji stav “ne znanja” i “dati se iznenaditi”. Svaki rad s konstelacijama podrazumijeva ulazak u polje, što od voditelja zahtijeva da bude slobodan od unaprijed zamišljenih rješenja i poznatih koncepta. Voditelj konstelacije je kanal kroz koji polje komunicira i prenosi informacije važne za klijenta.

Sistemske konstelacije su fenomenološke po prirodi, što znači da funkcioniraju na principu direktnog iskustva i prenošenja informacija. Bert Hellinger, smatran ocem sistemskih konstelacija, kroz rad s velikim brojem klijenata počeo je uočavati ponavljajuće obrasce koji su postali temelj metode. Ovi obrasci ometaju tok energije i ljubavi u sistemu. Hellinger ih je imenovao “nevidljivim zakonima ljubavi”: pripadanje, redoslijed i balans (belonging, order, balance):

Pravo na pripadanje – svaki element koji je dio sistema ima jednako pravo na pripadanje. Svako isključivanje blokira energiju.

Redoslijed ulaska u sistem – stariji elementi imaju prioritet nad mlađima.

Doprinos sistemu – doprinos se mora ispravno vrednovati. U slučaju kada mlađi/novi elementi značajno pridonose sistemu, to se treba priznati i cijeniti.

Kod primjene sistemskih konstelacija na prostorne teme to se može očitovati kao:

Pripadanje – u prostornom sistemu, projektant mora imati na umu da osim vidljivih slojeva, na primjer, i tragični događaj zauvijek ostaje dio tog sistema.

Redoslijed – Kod prostora to znači poštovanje zatečenog stanja i vremenske slojevitosti.

Doprinos – Novi elementi, poput pješačkog mosta, mogu imati značajan doprinos, povezujući razdvojene dijelove grada i potičući razvoj u blizini.

Kada su ovi osnovni zakoni zadovoljeni, sistem prosperira i napreduje/evoluira. Od svog nastanka, iako prvenstveno terapeutska tehnika, sistemske konstelacije privukle su različite profesionalce. Metoda projektiranja s duhom prostora koristi ovu tehniku kako bi dala glas Duhu Prostora te učinila proces projektiranja holističkim.